Da li su djeca koju je majka napustila obavezna da je traže, kontaktiraju i čine joj dobročinstvo, iako prema njoj ne osjećaju ljubav?

Svakako da jeste. Znači svakako da jeste. Ako je neko, ako bi prihvatili činjenicu da je neko pogriješio prema nama, ne trebamo mi pogriješiti prema njemu. Tako da djeca koja žive u situaciji da se njihovi roditelji razveli ili je majka ostavila dijete, znači prvo mora da znamo svaka majka koja ostavi svoje dijete ima ona razlog zašto je to uradila. Ali tamam i da nema razlog, to je naša majka. Treba da je tražimo, treba da je kontaktiramo, treba da joj činimo dobročinstvo. Ako to ona dopusti.

Naše je da pokušamo da je kontaktiramo, da je posjetimo, da joj činimo dobročinstvo, da joj poklonimo i tako dalje. Ako nam to dopusti, dobro i jest. Ako ne dopusti, to je drugo pitanje kada smo mi dali ono što smo mogli od sebe. Tako da djeca koja su odrasla uz jednog roditelja bez drugog roditelja, trebaju oni da traže drugog roditelja, da pokušaju sa njim stupiti u kontakt i da mu čine dobročinstvo. Ako to taj drugi roditelj odbije, ne prihvata, odbija, to je već druga stvar.

Ali nije razlog, odnosno to što mi nekada djeca nemaju osjećaj ljubavi prema drugom roditelju zato što nisu uz njega odrasli, nije to dovoljno pa da kažu ne želimo mu činiti dobročinstvo. Ipak je to roditelj i ostaje obaveza dobročinstva prema roditelju.