Koji je propis klanjanja dva rekata tehijjetul-mesdžida kada čovjek uđe u džamiju, a imam je već na minberi i drži hutbu?

Znači da pojasnimo propis klanjanja dva rekata tehijjetul-mesdžida kada uđe čovjek u džamiju a imam je već na minberi i drži hutbu. Insan petkom kada dolazi u džamiju, lijepo je da klanja dva rekata tehijjetul-mesdžida i sjedne i čeka početak hutbe. To je inšallah jasno pitanje. Pitanje kada je već imam počeo sa hutbom, mi kasnimo i dolazimo u džamiju, da li ćemo sjesti, slušati hutbu ili ćemo klanjati dva rekata? Ja lično sam stava, shodno hadisima Božijeg Poslanika alejhi selatu veselam u kojima je naređivao ashabima koji bi vidio da sjednu a nisu klanjali, da bi im rekao ustani i klanjaj, pa sam ja stava da treba klanjati.

Ali isto tako, isto tako treba da se u jednu ruku respektujemo i uvažavamo. Imam učenjaka koji su kazali da čovjek kada dođe na džumu treba da sjedne i da sluša hutbu. Pa mislim da insan koji je došao ako već kasni na hutbu, da ne privlači pažnju, treba negdje da stane u neki ćošak gdje ne ometa ljude i njihovo slušanje hutbe, i da lagano klanja dva rekata i da sjedne. Mislim da isto tako efendija, ako je stava da se ta dva rekata ne klanjaju, ne treba da bude osoran i da ukazuje na tu pojavu kao da je čovjek uradio neku najveću novotariju. Uradio je nešto što možda nije u hanefijskom mezhebu, ali jeste u nekim drugim mezhebima. Nije uradio nešto što je haram, nije uradio nešto što ljudi imaju konsenzus da je zabranjeno. Uradio je nešto što neki drugi mezhebi odobravaju. Ne možemo mi nikome nametnuti da bude našeg stava i našeg mezheba. Možda taj insan koji je došao, možda je musafir, možda taj insan koji je došao ne slijedi mezheb kojeg mi slijedimo, možda slijedi određen hadis i tako dalje. Tako da nam treba u takvim pitanjima tolerancije. Lično sam stava kada čovjek dođe u periodu dok imam drži hutbu, treba klanjati dva rekata prije nego što sjedne, ali će klanjati negdje u ćošku kako ne bi ometao ljude svojim klanjanjem od slušanja hutbe. Isto tako s druge strane smatram da je greška upozoravati, ljutiti se na ljude koji klanjaju. Ako sam ja stava da to ne treba činiti, onaj čovjek je drugog stava da je to dozvoljeno i da treba da tako radi. I moramo se međusobno uvažavati.