Da li je grijeh da se roditelji odreknu djeteta koje je krenulo lošim putem, putem bluda sa oženjenim čovjekom koji je stariji od nje sedam godina i tako dalje? Roditeljsko srce ne može da prihvati tu bruku, sramotu, grijeh i bol.

Mislim da naš narod griješi kada kaže želi da se odrekne djeteta. Ne može se insan odreći svoga djeteta. To je dijete moje, to je dijete tvoje, ima ime oca i majke. Bez obzira kada bi to dijete bilo najveći nevjernik, najveći griješnik, ono je kada je u pitanju krvna veza naše dijete. E sada šta ostaje drugo? Ostaje drugo da čovjeku teško pada ako dijete ne ide putem istine. Ostaju dvije stvari. Ostaje savjetovanje, pozivanje u hajr, odvraćanje od zla, i ostaje bojkot. Znači ako roditelji ulože dosta truda, pozivaju to dijete, pojašnjavaju, dijete ne sluša, ako misle da će uroditi plodom bojkot, imaju pravo da ga bojkotuju. To su te dvije stvari u islamu. Mogu da ga bojkotuju, da mu se ne javljaju, da sa njim ne razgovaraju, ali odreći se svoga djeteta, nisi moje, čije je? Čak se bojim da bi to moglo otići u neke druge zabrane u islamu, negiranje svoga potomstva. Tako da Allah najbolje zna, roditelji znači kada se desi situacija, ako dijete nije na uputi, radi određene grijehe, trebaju da daju od sebe ono što mogu. Bilo je poslanika alejhimus-salatu ves-selam čija djeca su bili nemuslimani, nevjernici. Mnogo je veći grijeh da dijete bude nevjernik nego da čini blud. Ali to i dalje nije sprečavalo te poslanike da ostanu u kontaktu sa svojom djecom, da ih pozivaju, da ih upozoravaju, da ih savjetuju. Ako roditelji vide i pomisle, znajući svoje dijete, da bi bojkot tog djeteta mogao uticati na njega, imaju pravo da ga bojkotuju.