Osoba koju šejtan umara time da je u djetinjstvu (u 9. godini) radila neke radnje koje liče na blud (dječija igra i pokušaj bluda). Razgovarala je sa stručnjacima koji kažu da je u tom vremenu nemoguće da se desi nemoral. Da li je to grijeh i kako se riješiti tih misli?

Znači imamo osobu koja je u djetinjstvu imala određene radnje, to je taj period u kojem ne može ni doći do intimnog kontakta. E sada, osoba je u poznim godinama i to je iz dana u dan opterećuje. Taman kada bi prihvatili činjenicu da je insan uradio neki grijeh u djetinjstvu, prva stvar, čovjek dok je u djetinjstvu grijesi mu se ne pišu. To je prva stvar. Druga stvar, i da je, da prihvatimo da je to grijeh, ima pokajanje od kojeg čovjek treba da se pokaje i da zatvori ta vrata kroz koja šejtan čovjeka opterećuje.

Pazite, čovjek je sad, žena je u poznim godinama, nju opterećuje to nešto što se desilo kada je bila djevojčica, kada se igrala sa djecom, kada su oni možda hajde da kažemo i pravili neke simulacije možda nekog intimnog kontakta. Uz razgovor sa stručnim osobama koje su potvrdile da je nemoguće da dođe tada do intimnog kontakta, prvo smo kazali to su djeca, nisu šerijatski odgovorna. Da, mi trebamo djecu paziti, ali mi sada konkretno govorimo ako se već nešto i desilo, to je vrijeme kada se djetetu ne pišu grijesi. Kada bi prihvatili činjenicu da je to i bio prekršaj, da je bio grijeh, insan treba da se pokaje i da time zatvori šejtanu vrata da ga time psihički ne opterećuje. Ovako šejtan čovjeka opterećuje a ne može ništa popraviti. Tako da insan znači ako je nešto u djetinjstvu i uradio nešto što nije ispravno, prva stvar kažemo ako je to bilo prije punoljetstva, ne treba da se osvrće na to. Ako je bilo u periodu punoljetstva, treba da se pokaje i da tu stvar zaboravi i da ne dozvoljava šejtanu da ga psihički opterećuje takvim stvarima.