Da li je istina da ako insan musliman želi oženiti nemuslimanku da ne mora da ima saglasnost njenog oca, već da se nadležnost u svemu tome prenosi na imama?

Imamo ovdje dva momenta. Imamo momenat starateljstva, islamskog starateljstva. Islamski učenjaci po konsenzusu, imaju jednoglasan stav, znači konsenzus, nikada niko nije kazao suprotno, kazali su da nemusliman ne može biti staratelj muslimanki. Znači kada je u pitanju sklapanje braka, nemusliman ne može biti staratelj muslimanki. Ali isto tako, ako žena nemuslimanka je primila islam i želi da se uda za muslimana, ako su njeni roditelji živi, svakako da treba da to bude neka moralna saglasnost, da se sa njima porazgovara, da se traži ruka, da oni znaju gdje ide njihovo dijete, za koga će se udati i tako dalje.

S druge strane, u takvim slučajevima ako znači jednoglasnom stavu njezin otac zato što nije musliman ne može biti njoj staratelj, onda starateljstvo prelazi u situacijama gdje muslimani žive na kadiju, na sudiju. Nakon toga ako ne postoji kadija ili sudija, onda na islamske učenjake ili kao što su kazali islamski učenjaci savremenog doba na određene islamske centre, pa na kraju krajeva i na moralne, čestite, pobožne ljude koje odredi ta žena da budu njeni staratelji.