Nekada na dženazi vidimo ljude koji se smiju, glasno pričaju. Da li je to u redu ili ne?

Generalno gledajući, dolazak na dženazu trebao bi da bude situacija i prilika da čovjek preispita sebe, da se prisjeti ahireta. Poslanik alejhis-selam u vjerodostojnim hadisima kaže: 'Zabranio sam vam nekada prije da posjećujete kaburove, sada vam to dozvoljavam, doista vas posjeta kaburovima, mezaristanima, posjeća vas na ahiret.'

Pa bi čovjek kada dođe na dženazu trebao da iskoristi priliku, vidi kaburove, ukopavaju čovjeka, do juče znao prijatelja, danas otišao, prestala mogućnost činjenja dobrih djela, da razmisli, da zaplače, da se pokaje. Tako da, nedoliči insanu, nedoliči insanu da na dženazi galami, da se smije. Može na taj način povrijediti rodbinu, prijatelje, mejita. Jednostavno rodbina mejita u datom momentu može im biti teško, pazi da se neko smije, da neko galami.

Tako da, čovjek kada ide na na dženazu treba da se ponaša znači onako kako kako doliči dženazi. Da ne podiže glas, da razmisli o sebi, o svome životu, da razmisli o prolaznosti dunjaluka, da razmisli šta je pripremio za ahiret, da se pokaje. Znači nije to vrijeme za galamu, nije to vrijeme za za smijanje.