Kako pomoći osobi koja pati od teške anksioznosti, boji se ljudi, izlaska iz kuće i odlaska u džamiju, te misli da nema lijeka?

Znači imamo ljude, više puta mi se dešava da me ljudi nazovu koji jednostavno imaju problem da se boje društva. Jednostavno nekada ljudi, omladinci, fizički sposobni, jaki, vi ne možete da vjerujete da se čovjek spusti na taj level i nivo da se boji izaći iz kuće. Sve što ga okružuje on se svega boji. Vidite djeca pored njega idu, trčkaraju, odoše u park, znači dječica se ne boje, a on koji ima možda 25, 30, 35, 40 godina, čovjek ne smije da izađe iz kuće, svega se boji. I to je jedno veliko psihičko opterećenje.

Svakako, mi smo kazali da takve stvari treba liječiti medicinski. Da čovjek ode kod doktora i da se konsultuje, da uzme određenu terapiju koja će ako Bog da olakšati mu. Isto tako nema smetnje da se ode i na rukju. Mogu takve stvari biti uzrokovane i džinsko-šejtanskim djelovanjem. Ali u svemu tome čovjek treba da vjeruje u Allaha. Da vjeruje u kader. Da vjeruje da se ne može ništa desiti bez Allaha i Njegove dozvole.

Znači čovjek koji ima takav problem mora da prizna sam sebi da je njegovo vjerovanje u Allaha itekako krnjavo i nepotpuno. Ako mala dječica izlaze iz kuće, odoše u školu, idu u park i ne boje se ničega, moramo sami sebi priznati da imamo problem. Neispravno vjerovanje u Allaha i u kader. Ne može nam se zadesiti ništa osim onoga što nam je Allah propisao. Ljudi idu u ratuju, ljudi idu napadaju na rovove, na zemunice, pucaju, ljudi gađaju snajperima, neko umre, neko ostane živ. Ne može insana pogoditi niti zadesiti ništa osim onoga što mu je propisano i kaderom određeno.

Druga stvar, čovjek treba da se bori. Dosta puta ti ljudi se pomire sami sa sobom i sa svojim problemom. Ja ne mogu, ja ne znam, ja ne... Ne! Treba čovjek da se bori. Da uči Kur'an, da klanja namaz, da dovi Allahu, da proširuje svoje spoznaje o Allahu, da se tjera, da izađe, da ide kod doktora, da uzme nekog za ruku, da zamoli roditelja, prijatelja, brata, poznanika, komšiju: 'Hajde sa mnom izađi da prošetam, da razbijem, da razbijem takva razmišljanja' i tako dalje. Znači moramo se boriti sa takvim. To su problemi, to su bolesti. Moramo ih liječiti medicinski, liječiti ih Kur'anom, moramo se mi boriti. Moramo jačati samopouzdanje. Zašto svi mogu na ulici izaći, a ja jedini ne mogu? Zašto svi idu u džamiju, ja jedini ne mogu? Hoću, mogu, smijem, pa makar bilo straha, kaže kuca srce, izletjeće. Nek izleti! Moramo, moramo se znači boriti protiv toga, doviti Allahu da nam olakša, spoznaja Allaha, da se ne može ništa desiti osim onoga što nam je Uzvišeni Allah propisao. Pomoć roditelja, pomoć prijatelja je veoma bitna, da čovjeka uzmu, da ga razgovore: 'Hajde s nama, idemo na kolač, hajde da prošetamo, hajmo u slastičarnu, hajmo zajedno u džamiju.' Sve su to stvari koje mogu ako Bog da pomoći u ovakvim situacijama.