Ja sam se oženio ali nisam odradio šerijatsko vjenčanje niti općinsko. Samo sam popričao sa njenim roditeljima i pitao ih da li se oni slažu s tim i oni su se složili. Pa sam onda sjeo i popričao sa svojim roditeljima, oni su se složili, tako da sam nastavio živjeti sa svojom ženom.

Mi smo već nekoliko puta upozoravali na ovu pojavu, a to je da ljudi ne pristupe šerijatskom vjenčanju i počnu tako živjeti, što je apsolutno velika greška. To što je neko razgovarao sa roditeljima supruge je dobro i pozitivno, ali nije to dovoljno.

Rekli smo da se veoma lako može desiti da roditelj djevojke kaže dobro, ja dajem saglasnost, čovjek kaže za heftu dana ćemo se vjenčati, u tih sedam dana dođe do svađe ili roditelji se raspitaju o mladoženji, saznaju o njemu mnoge negativnosti i otac povuče svoju saglasnost. Pa saglasnost koja je koja ima pravne posljedice je ona saglasnost koja se izrekne prilikom vjenčanja. Pa je nama bitno da kažemo roditelju e mi smo došli da se vjenčamo. Tvoja saglasnost sada je znači bitna i iz nje proizilaze pravne posljedice, tvoja kćerka postaje meni supruga.

Tako da sam taj čin razgovora sa starateljem nije dovoljan. Obaveza je da se napravi šerijatsko vjenčanje i obaveza je da se traži saglasnost i oca i djevojke, a isto tako i da se mladoženja izjasni da prihvata tu ženu za djevojku i to je ako Bog da onda brak.