Ja ne znam da citiram ajete i hadise, ali čula sam u nekim argumentima da je u islamu pohvalno udjeljivati. Pa je čula neke druge argumente gdje je čak pohvalno udjeljivati i dati prednost drugima nad sobom, a onda sam opet čula neke ajete i argumente gdje se govori ne treba previše udjeljivati. Pa kako sve to objediniti?

Objediniti na način da čovjek znači generalno u islamu je pohvalno udjeljivati. Isto tako pohvalno je ko dostigne taj stepen imana da se neće zbog toga kajati, da drugim ljudima dadne prednost nad sobom. Kao što su to uradile ensarije onog momenta kada su svojim znači braći po islamu, muhadžirima, davali prednost nad sobom iako je to bilo potrebno i njima. Ne treba pretjerivati u smislu da čovjek možda udijeli sav imetak. Čovjek podijeli imetak pa sutra traži od drugih ljudi, ili ljudi ga počnu kritikovati, on to ne može podnijeti. Pa znači objedinićemo argumente u kojima se kaže i udjeljujte i dajte drugima prednost nad sobom, a s druge strane imamo kur'anski ajet gdje se kaže nemoj svoju ruku učiniti stisnutu, ali nemoj previše otvarati. Nemoj previše otvarati onoliko koliko nećeš moći izdržati. Jednostavno insana nekad ponese, poslušao je neko predavanje, vidi neku potrebu, dao bi sve, ali možda sutra će se pokajati što sam toliko dao, sad nemam ja, nemaju moja djeca, nema moja supruga. Pa insan treba u svemu tome tražiti neku sredinu. Davati sadaku, ako zna i oslanja se na Allaha, čvrstog je imana, pa da dadne i drugima prednost nad sobom, to je pokazatelj jačine njegovog imana. Ali ne toliko da daje da sutra on traži od drugih ljudi, što je kod nas sigurno velika rijetkost da se sutra čovjek pokaje ili da je on danas dao a sutra je već u potrebi. To je ta neka ako Bog da, to je ta neka sredina u svemu tome.