Rečeno je da će Allah svaki grijeh oprostiti ako se insan istinski pokaje i ostavi taj grijeh. Zatim je isto rečeno što se tiče ogovaranja da će taj biti grijeh oprošten ako osoba koju si ogovarao tebi oprosti. Da li je uvjet da bi bio oprošten grijeh ogovaranja da mi tražimo oprost od osobe koju smo ogovorili?

Znači pitanje je ovako rezimirano, mi znamo da postoje kada je u pitanju teuba i pokajanje tri uvjeta ili četiri uvjeta. Tri uvjeta su ako smo činili grijehe koji su između nas i Gospodara. Čovjek pio alkohol. Znači on nema što je pio alkohol nikakve veze sa drugim ljudima iz njegovog okruženja. Čovjek kaže Gospodaru kajem ti se, neću to više nikad raditi, kajem se što sam to uradio i čvrsto odlučio sam da neću to više nikada uraditi. Znači to su ti osnovni uvjeti da bi teuba bila primljena kod Uzvišenog Allaha subhanehu ve teala. Odmah sam prekinuo, kajem se i neću više to nikada raditi.

Za razliku od grijeha koji su vezani za ljude, između nas i ljudi. U takvim slučajevima dodaje se četvrti uvjet a to je da čovjek riješi te dunjalučke račune. Ovdje prvenstveno se misli na situaciju čovjek ako je nekoga zakinuo, uzeo, ukrao i tako dalje, treba da mu to nadomjesti. Kada je u pitanju gibet, to je jedan grijeh koji je jedan od najrasprostranjenijih grijeha na planeti. Svakako se čovjek vjernik treba truditi da čuva svoj jezik, da pazi na svoj jezik, da pazi šta govori. Ali sad ostaje pitanje da li nam je obaveza uz teubu, pokajali smo se Allahu, prestali smo, više to ne radimo, žao nam je što smo to radili, da li moramo čovjeku reći e vidi ja sam tebe ogovarao hoćeš li mi halaliti.

U svakom slučaju opet Allah najbolje zna, islamski učenjaci su o tome mnogo govorili. Ako insan nije saznao da smo mi o njemu pričali i ako mislimo, ako mu to mi kažemo da će ga povrijediti, da će naši odnosi prema njemu i naš odnos njegov prema nama se pokvariti, onda mu ne treba ni kazivati. Treba za njega doviti, treba ga u društvu spominjati po hajru kao što smo ga spominjali po zlu, spominjati ga po hajru, doviti za njega, znači činiti mu dobročinstvo i nadamo se inšallah da je to dovoljno. Nadamo se inšallah da je to dovoljno. Jer određene osobe možda ako ne zna da si ti o njemu to govorio, hajde da kažemo to mu je lakše, ali kada sazna da mu dođeš i kažeš vidi ja sam o tebi pričao loše hoćeš li mi halaliti, tek tada to u njemu može pobuditi određene reakcije do te mjere da se možda te relacije vaše i poremete. Tako da insan ako pretpostavlja da će osoba tako reagirati onda Allah najbolje zna nije mu obaveza da to kaže, ali ostaje da dovi za tu osobu, da ga spominje po hajru i da znači čini prema njemu dobročinstvo.

Za razliku ako zna da to neće poremetiti njihove relacije, da čovjek kaže vidi Allah te nagradio eto desilo se, šejtan ko šejtan zaveo me je, ali spominjao sam neke stvari o tebi koje ti možda i ne bi volio, hoćeš li mi halaliti i tako dalje, da to rekne znači u općenitom nekom smislu, ako zna da to neće uzrokovati kidanje tih nekih njihovih bratskih veza, inšallah i to je pohvalno i lijepo uraditi.