Imam 19 godina, nemam roditelje. Jedna naša sestra živi sa svojim bratom u porodici koja ne praktikuje vjeru. Njoj više odgovara samoća, izolacija, zato što kada se druži sa osobama koje ne praktikuju vjeru mora slušati stvari koje su u koliziji sa vjerom. Da li je takav postupak osamljivanja, izoliranja od ljudi ispravan ili ne?

U svakom slučaju generalno pravilo islamski učenjaci su govorili o tom jednom pitanju izoliranja od ljudi i osamljivanja, da li je ono bolje od miješanja sa ljudima. Pa je ispravno i tačno da insan koji je jak imanski i može utjecati na ljude da je bolje da se miješa sa ljudima, pa makar u datom momentu i vidio određene grijehe, pa nekada će ukazati, nekada će podići svoj glas protiv toga, nekada će vidjeti grijeh pa će poslije kada bude ambijent lijep kazati da je to neispravno, nekada će se pozvati na ulemu, nekada će citirati ajet, nekada će rukom, nekada će riječima, nekada će otići. Znači jednostavno da bi ukazao da to što se radi je neispravno. Tako da generalno gledajući treba davati prednost druženju sa ljudima nad izoliranjem i povlačenjem od ljudi. Ali isto tako i to povlačenje od ljudi ima svoju težinu gdje će čovjek zikriti, gdje će čovjek učiti, gdje će čovjek ibadetiti, educirati se.

Trebalo bi tu tražiti neku da je nazovemo zlatnu sredinu, da čovjek ima i vrijeme kada će se družiti sa ljudima svoga okruženja, jer ako se ne budemo družili sa ljudima iz našeg okruženja kada će shvatiti istinu, ko će ih upozoriti i tako dalje. Zato ćemo vidjeti od sunneta svih poslanika jeste da su živjeli sa narodima svojim, da su išli po pijacama, da su se ženili, da su imali sinove, kćeri, da su udavali, jednostavno trgovali, išli po pijacama i živjeli sa svojim narodom. Tako da to je neki središnji stav, da insan treba biti sa narodom, pa vidjeće on nešto što je neispravno, kad može reagiraće riječima, nekada rukom, nekada ignorišući i tako dalje, a isto tako da u svom životu ima period povlačenja, ibadeta, edukacije, samoće i tako dalje.