Da li sam čin vjeridbe, a prije šerijatskog vjenčanja, čini muškarca i ženu dozvoljenim jedno drugom u smislu rukovanja, poljupca, zagrljaja?

Ne. Nikako. To je jedna i te kako opasna greška da čovjek dođe kod oca svoje buduće supruge i kaže: 'Je li vi date svoju kćerku meni da se mi uzmemo?' I kaže: 'U redu, mi pristajemo.' Ali nije to vjenčanje, to je samo pristanak za vjenčanje. To je pristanak za dan kada će se vjenčati. Možda sutra oni čuju nešto loše o njemu i kažu: 'Halo, nema ništa od toga, mi smo čuli da si ti prevarant.' Samo dozvola da ćemo ti dati saglasnost na dan vjenčanja. Tako da prije vjenčanja, bilo šta, znači ne čini supružnike jedno drugom dozvoljenim. Sama ta vjeridba, prosidba, ništa ne znači, mladenci se ne smiju osamljivati, držati za ruke, ne smiju se ljubiti i tako dalje. Velika greška, nerijetko se dešava da momak ode kod oca djevojke, kaže: 'Ja sam došao, želim vašu kćerku da ženim.' Pa eto mi nemamo ništa protiv toga i oni to smatraju gotovo. Evo ga, mi možemo da idemo u kino, možemo da idemo pa se drže za ruku, pa se poljube i tako dalje. I znaju raditi teže stvari. Što je neispravno, apsolutno neispravno. Sve dok ne dođe dan vjenčanja, kada odgovor na osoba kaže njenom staratelju: 'Dajete li vi svoju kćerku tu i tu, tom i tom čovjeku za suprugu?' 'Dajem.' 'Prihvataš li ti taj i taj, tu i tu ženu za svoju suprugu?' 'Prihvatam.' Od tog momenta njih dvoje su muž i žena. Prije toga oni su zabranjeni jedno drugom.