Ja iz prošlog braka imam dvoje djece, a čovjek za kojeg bih se udala ima brak ali nema djece. Njemu djeca ne smetaju, ali njegovi ne daju ni spomenuti temu braka.

Standardno, klasično pitanje. Čovjek je imao brak ali nema djece, žena koju bi oženio imala je brak, ima djecu, njegovi ne dozvoljavaju njemu da se oženi ženom koja ima djecu.

Generalno gledajući, mi uvijek savjetujemo, kažem, da čovjek koji ženi ženu koja ima djecu treba da otvori, hajde da kažemo, stotinu očiju i da sa njom dobro precizira njegovo ophođenje prema toj djeci. Ali da je uvjet i da mora poslušati svoje roditelje, ne mora. Jednostavno on se ženi sebi. Možda je to žena koja njemu odgovara, i lijepa, i moralna, i čestita. To što je imala prije sebe brak, prije njega imala brak, ima djecu, to nije razlog da se ta žena ne uda. Šta ako bi svi tako gledali na tu ženu, da je niko nakon toga ne uzme? Možda je žena razvedena baš zato što je bila moralna, zato što je bila čestita, možda je njen muž bio kriminalac, možda je bio prevarant, možda je tukao, zlostavljao i tako dalje. Tako da to što je žena bila udata, ne znači da je nemoralna, to što je bila udata ne znači da osoba koja je oženi neće sa njom lijepo živjeti.

Tako da, mislim da je greška da se roditelji na ovakav način petljaju svojoj djeci. Mogu sa njima razgovarati, mogu kazati: 'Pa polako, vidi, ta njena djeca, kako ćete, šta ćete', ali da budu na tom levelu da kažu: 'Ako se oženiš, mi ćemo te se odreći, nećeš živjeti kod nas' i tako dalje, to je pregrubo. To je pregrubo i nije sinu obaveza da poštuje i da ispoštuje ono što od njega traže roditelji u tom pogledu, ako je on svjestan da ta žena koju on želi da ženi odgovara njemu i onome što on traži pri jednoj ženi koju želi da oženi.